Vec dulje vremena buljim u svoj blog i cudim se gdje mi je nestala energija kojom sam, jedno vrijeme redovito, pisao postove. A onda sam dosao na ideju pokrenuti novi blog, tek toliko da napravim odmak od necega sto sam zapustio. I dao se u odabire mudrih imena i - guess what: jedno 20 imena koja su mi pala na pamet su bila zauzeta. Pola sa samo jednim postom.
I kaj sad? Nis, brijmo dalje po starom blogu. Ako nista drugo - jos je tu. Nakakao sam davnih dana podosta toga, ovisno o trenutnoj peristaltici, no i to je dio mene. Zakaj bi se sramio? S druge strane, jos uvijek sam under cover. Sto mozda ostanem neko vrijeme. A mozda i ne.
Zapravo, pukla me neka nostalgija da se povremeno "istresem" na papir (pardon, tastaturu), onako, sebi za dusu. Pa ako moze CEO moje uskoro bivse firme, zakaj ne bi mogao i ja? Nije da smo si konkurencija, ne namjeravam nista postici s ovime osim olaksati si dusu. A ako se kome cita - neka izvoli.
Od posljednjeg posta se nagomilalo stosta, a i dogodila su se svakakva cudesa. Ukratko: dobio sam jos jednu kcer, starija je bila krenula u vrtic, produzili mi ugovor do kraja godine (bila je to 2006.), po isteku se vratismo u Zagreb, sjebah si zdravlje nepaznjom i zaglavih u bolnici na 2 tjedna, istovremeno vodene kozice napale moje tri dame, ali sve se sretno zavrsilo (Bogu hvala), vratio se na posao u velikom stilu, krenuo s novom energijom i novim idejama, ali nakon nekog vremena dozivio burnout, puk'o, odlucio dati otkaz, dobio ponudu za drugi posao i nakon 2 mjeseca obiteljskog vijecanja ju prihvatio,... prosli tjedan stigla i radna dozvola i ja od 3.11. opet u Becu.
Cudni su putovi Gospodnji.
Kao prvo: htjeli ili ne - ona je tu. Mozemo umisljati da se borimo protiv nje poput naivaca na konferencijama G7 (ili G8?) zemalja, no to je proces koji je krenuo vec odavno, mozemo se samo nauciti plivati u toj bujici.
A da li je dobra ili ne - opet mozemo razglabati. Za neke je stvari jako dobra: smanjenje cijena npr. Ono na sto je nas jadni mali i napaceni narod jeko osjetljiv. Zahvaljujuci globalizaciji, mozemo npr. za Bozic kupiti hrpe nakoko kvalitetnih igracaka renomiranih europskih proizvodjaca - proizvedenih, naravno, u Kini. No, za neke je i losa - utrka za zaradom dovodi do masovne proizvodnje koja dovodi do neminovnog pada kvalitete, a to dovodi do upitne pouzdanosti nekih proizvoda. Naravno, ako mi se hlace raspadnu za godinu dana mozda i nije bed jer ce ionako izaci iz mode, no ako se isto desi aparatu za dijalizu... hm.
No, bilo kako bilo, ja ne shvacam tu istu globalizaciju pretjerano tragicnom, nego sam se samo sa nostalgijom prisjetio nekih ne tako davnih sindikalnih skijanja u Sloveniji kada smo odsjedali u pitoresknim hotelcicima ili privatnim kucama, na radiju konstantno slusali njihove jodlere pracene harmonikom, dok su nas posluzivale konobarice i konobari u borosanama, narodnim nosnjama ili cemu vec govoreci slovensko-hrvatsku ekavicu (ajd, bar su se trudili,... ponekad). Danas je situacija drugacija. Naoko pitoreskno seoce u austrijskim Alpama izgleda na prvi pogled... alpski. Kicaste kucice, ljudi u narodnim nosnjama (ok, konobari uglavnom), snijeg, planine, kravice,... no kad malo "zagrebemo" pod povrsinu (udjemo npr. u jednu gostionu) skuzimo da u narodnim nosnjama susjedne i prijateljske austrije ne konobare vise austrijanci nego madjari i (e, to nisam htio pitati da ne ispadnem nekorektan, no doticni mladic je recimo - ne-europskog porijekla), sobarice su tete iz nasih krajeva, kuhari su sudeci po specijalitetima iz nekih juznijih krajeva, a na radiju umjesto jodlera prasti: sirtaki.
Srecom, snijega jos uvijek ima (made in heaven), zicare rade besprijekorno (made in who cares), skije dobro klize (navodno jos uvijek made in Austria, but who cares), a kome se ne svidja sirtaki, neka si nabavi iPod (made in guess where) i slusa kaj hoce (platiti autorska prava, molim).
I nemojte se boriti protiv vjetrenjaca, kaj god da vam vele. Nema koristi.
Upravo se vratih sa kratkog skijanja, prvog u prosirenom sastavu (sa podmladkom) i jos jednom ostah zapanjen sa time koliko su neke zemlje od sebe uspjele napraviti dobar brand... i onda se sjetih i nekih koje su se isfurale do te mjere da vise uopce nije vazno sta rade, dovoljno je da se pozovu na svoje ime i ljudi kupuju kao blesavi. Npr. Svedska. IKEA namjestaj kojem se Hrvati klanjaju zbog "svedske domisljatosti, dizajna i kvalitete" se vec odavno ne proizvodi u Svedskoj (neka mi netko navede jedan IKEA proizvod koji je made in Sweeden, bas me zanima), no image zemlje je dovoljan da kupe stagod i da jos budu sretni sto su imali cast potrositi novac na isto. H&M je ista stvar. Sve je made in Kina, Tajvan, Banglades, Indija, Rumunjska,... no i dalje je to za nas "Svedska kvaliteta". A kad ti isti jadni Kinezi, Tajvanci i Indijci proizvedu iste stvari pod svojim imenom - tada su one u nasim ocima - srot. Pa ti sad budi pametan...
Nekad davno smo i mi pokusali isfurati "Hrvatski proizvod", napravili smo hrpe kampanja, ucinili i proizvode donekle prepoznatljivima, no sta smo zapravo postigli? Hrvatska kao zemlja nema neki image, nas ne dozivljavaju kao Svede, Svicarce ili Njemce kao "kvalitetne" ili "sposobne proizvesti kvalitetno" - i sta smo zapravo postigli time sto smo neke proizvode "okitili" pridjevom hrvatsko? Jesmo li time pomogli podizanju imagea hrvatske, ili smo mozda time samo nepotrebno opteretili kvalitetan proizvod?
Necu tvrditi ni jedno ni drugo.
Bas vidjeh na naslovnici bloga kako je netko kao ultra novost na svoj blog stavio slikie jugica pretvorenih u tko zna kaj sve ne... toster, telefon, kupaona. Mislim ok, dobra fora medjutim s obzirom da su spamovi sa slicnim slikicama kruzili internetom prije kojih 4-5 godina - pitam se sta je doticni autor htio reci? "Otkrio sam internet i evo sta mi se nasukalo na e-mail!! Vidi!!" Ili je mozda pronasao slikice i odusevljen svojim hakerskim umjecem odlucio nama smrtnicima objaviti radosnu vijest... No bilo kako bilo, nije usamljen u svom "znanju". Postoje akademski gradjani odusevljeni otkricem Googlea i slicnih cudesa, a ima i takvih koji one koji se istim znaju sluziti proglasavaju hakerima. I klone ih se.
Medjutim, zanimljivo je da je urednik blog.hr-a nasao za shodno staviti isto na naslovnicu? Pomanjkanje novosti ili...? No, s obzirom da sam vec vise puta ponovio svoje misljenje o tehnickm znanju pojedinih jedinki, necu opet. Ajde, ipak za badava koristim njihovu vrecu s pijeskom za udaranje. :-)
Kad vam netko drmne novcanik, stvar je poprilicno jasna. Novcanik u kojem su vasi dokumenti je vas i samo vas. Nema teorije da postoji netko tko eto, ima isti novcanik, zove se kao i vi i ima isti JMBG. Medjutim, sa idejama je malo kompliciranije. Nesto sto je vama palo na pamet, moglo je isto tako pasti i nekom drugom. Ideja koja je vama pala na pamet, plod je cesto nekog "prosvjetljenja" koje se desilo kad ste nesto culi ili vidjeli (kao npr. u prici kad je mladi Gavrilovic prao pod u klaonici i bacajuci papke, zube, repove i bubrezne kamence u smece dosao na ideju "pa steta je sve to baciti",... a ostalo je povijest), no tko garantira da netko drug nije dozivio isto i dosao na slicnu zamisao.
Naravno, svi smo jako ubedirani kad netko izadje s nekom idejom i pobere vrhnje,... a vi si mislite: "Pa to je moje!". Medjutim - da li je ideja stvarno drmnuta? I kolika je zapravo ekskluzivnost iste?
Pisem ovo jer sam u jednom takvom bedu: gruntao sam i razradjivao nesto mjesecima, pokusavao to utuvuti u glavu nevjernim Tomama, a sad odjednom, nevjerni Tome to serviraju kao svoje zamisli.
Mozemo to gledati iz vise uglova:
1. Pokrali me, sjebali me, sad ce me jos i napucati.
2. Slusajuci mene, dosli su na genijalnu "ideju". Doduse, ista je onoj koju su culi od mene (nekoliko puta), ali ipak je njihova.
3. Imam genijalnu sposobnost natjerati ljude da misle ono sto ja zelim da misle.
Zelim vjerovati u 3. varijantu. Samo da jos nadjem nacina naplatiti ju.
Ali ne zadugo. Ili mozda da. U stvari, kaj bude - bude.
A zakaj? Pa eto, skuzio sam da mi fali ispusni ventil, a nemam mjesta u stanu da montiram boksacku vrecu. Niti ima smisla da se ponekad zderem na nekoga u blizini. A ni nokte mi nije vise gust grickati. Uostalom, ako Culina moze razmisljati na glas i k tome jos biti placena - mogu i ja za badava. Obecajem - necu nikome nista naplacivati.
Barem ne dok mi netko ne ponudi ugovor. :-)
He.
Vidim da mi je posljednji protestni post u kojem sam se okomio na vodstvo Bloga izbrisan (slava Orwelu) pa je sad opet sve idilicno kao i prije... uvijek smo si bili super, ne?
Ajd, back to work. Mozda navratim opet.
Onima koji me prate neko vrijeme, poznata je moja trakavica sa IKEA ducanom u Becu: ostecen ili deformiran namjestaj u 100 slika (otprilike polovina onoga sto sam kupio je bilo lose, a kupio sam robe u vrijednosti oko 2.500 Eura - vrhunac je bio da sam neke stvari morao vracati i 2x dok sam od nekih potpuno odustao i vratio ih kompletno). Uglavnom, zalio sam se jednom ("jako nam je zao, ali mozete slobodno doci zamjeniti" - yeah, right, hvala... a vrijeme, benzin,... sva sreca da nisam morao ici iz Zagreba u Graz zamjeniti robu), zalio sam se drugi puta ("zahvaljujemo na komentaru, javiti cemo Vam se" - naravno, nisu se javili), a na koncu digao graju i poslao mail i na clanove upravnog odbora IKAE Austria. Usput sam naravno, stavio slike ostecene robe na web (ne javno, za pocetak samo za njihove oci), a piknuo sam i na nacionalnu komponentu ("da li ignorirate sve svoje kupce ili samo nas iz svojih bivsih kolonija").
Izgleda da su "Big size me" i "Fahrenheit 911" odradili svoje pa sam politikom "ovo je upozorenje, a iduci puta ce da budemo jos zesci" ipak uspio doprijeti do nekih clanova uprave na nacin da mi se jedna od njih javila gotovo odmah sa sluzbenog puta uz ispriku i obecanje da ce cim se vrati u Bec poduzeti potrebne korake.
Lijepo.
Rezultat: iako sam bio skeptican i sam u medjuvremenu, sto vratio, a sto zamjenio sve sto je bilo zmrdano, dobio sam poziv managera ducana i ponudu da oni dodju i zamjene sve sto ne valja (ajde, niste trebali), a kao kompenzaciju za sve neugodnosti, dobio sam voucher na mali troznamenkasti iznos. Koji naravno, mogu potrositi samo u IKEA ducanu, ali hebiga: USPIO SAM!
Mislim, IKEA ce ovime "izgubiti" profit u vrijednosti otprilike 9. decimale dnevnog utrska (citaj: nece ni osjetiti), ja si tim iznosom necu urediti ni dio jednog zida u stanu (OK, ajde, moglo bi se, ali IVAR linijom namjestaja za supu), ali covjeka bar malo veseli.
Pouka: ne dajte guzu samo tako - dzonom po svoja prava!
Sorry ekipi koja ovo uredjuje, ali nakon nekoliko uzastopnih neuspjelih pokusaja da ostavim komentar, moram zakljuciti: dame i/ili gospodo - vi ste neprofesionalni amateri!
A zakaj? Pa jednostavno: vodeci Monitorov forum koji je rastao i rastao niste uspjeli sakupiti dovoljno znanja za jos jedan servis koji je popularan i koji raste (citaj, sve vise korisnika, sve vece opterecenje) i umjesto da se pokazete kao vrsni profesionalci - imate sustav koji je cesce neupotrebljiv nego upotrebljiv. Pa dobro, jeste li culi za pojmove: "cluster", "load balancing", "dispatcher", "shared DB",... Mislim, da ne kazete da trabunjam bez veze; sudjelovao sam na stvaranju i razvoju sustava odrzavanja jednog od najvecih portala na ovim prostorima, no ne sjecam se da je ijedan od servisa ikada bio nedostupan dulje od par minuta tijekom redovnog nocnog odrzavanja, dok su najvece izmjene (upgrade sustava, rebranding i sl.) uzrokovale downtime od 10-ak minuta ili eventualno downgrade od kojih pola sata i to max. jednom u par mjeseci. A sustav koji ovako nesto omogucava ne kosta neke bijesne nofce nego mozda par tisuca kuna vise od onoga sto vi imate.
Mislim, zakaj bih ja uredjivao svoj blog "kad je manji promet"?? Hocu uredjivati kad meni pase, kad mi se pise, kad mi se komentira, kad mi se sprdne - a vi ste tu da to omogucite. Ili niste?
I nemojte mi samo reci: "pa ovo je besplatan servis". Pa koji servis nije besplatan?? Svi portali sa svim pripadajucim uslugama su besplatni (i rade danonocno bez apela korisnicima da se malo skuliraju i ne postaju kad je server preopterecen).
Ukratko: mars na tecaj, naucite konacno nesto korisno, pocnite se ponasati profesionalno. Ovo je sramota.
Hvala.
Evo, proslo je vec dosta vremena od posljednjeg bloganja, ideja mi nije nedostajalo, no nikak da se sjednem i napisem nesto. Ne znam kak je s vama, no ja nisam osjetio dovoljno jaku potrebu da se prisilim i neku od ideja koje su mi se motale pretocim u rijeci. Valjda oni dani u mjesecu. :-)
Jedna od ideja je bila da konacno napisem jedan "pozitivni" post, za razliku od svih ovih "pljuvackih" do sada. Imao sam par lijepih "dogadjaja" koje sam htio opisati, no ubrzo su ih zasjenili (ili pokopali) neki drugi, za koje nisam imao previse lijepe rijeci.
No, kako bih ipak probio led i konacno napisao nesto pozitivno, poceti cu od sebe (koji egoizam, ha? jedini pozitivan primjer sam bas ja. :-)). Naime, konacno sam se malo odmorio, konacno sam ispraznio iz sebe svu nagomilanu negativnu energiju vezanu uz posao i neke pojedince iz blize i dalje okoline (i, iako sam glasao na izborima prije par dana, to je proslo mimo mene kao i da nije bilo), malo sam si u glavi poslozio neke ideje vezane uz posao, opremanje stana (u cemu uzivam), no nisam donosio nikakve revolucionarne odluke: 1.1. je dan kao i svaki drugi (sta cete, ipak sam tehnicar po struci,... ili tocnije: jednoj od struka).
No, sto je najbitnije od svega: proveo sam konacno kvalitetno vrijeme sa zenom i kcerkom. Setali smo se, hvalili okolo kak imamo super napredno dijete (nisam imun, kao uostalom niti jedan roditelj kojega poznam... nije sta je moja, ali najbolja je :-)), jeli, pili... i tak.
No, da ne duljim, uskoro se vracam svakodnevici, uskoro ce mi opet nesto uletiti u kombinaciju i biti su opet ono staro zanovjetalo kojem nista nije jasno i tko ima najbolji odgovor na sva pitanja koja nitko nije postavio.
Eto...
Uz ispriku svima vama koji redovito navracate ovdje cekajuci neku moju novu umotvorinu, odnosno zalopojku (da podsjetim, razlog je vrlo jednostavan - konacno sam na godisnjem i jednostavno ga gustam sa zenom i kcerkom - na internet mogu i s posla i od doma i od bilo kuda, a s njima sam tek ponekad na kratko), zelim vam svima sretnu i uspjesnu novu godinu: puno zdravlja, srece, mira, obnovljenih zivaca, zarastenih rana, ljubavi... i novaca i svega sto se novcem moze kupiti. Eto, mislim da nisam propustio pozeljeti nista korisno. :-)
I'll be back. Stay tuned.
Svima koji ovo moje prenemaganje redovito prate (a i onima koji banu preko zanimljivih upita preko Googlea), zelim sretan i miran Bozic!
Sorry, malo sa zakasnjenjem, ali nekak sam radije (konacno) proveo par dana sa zenim i kcerkicom...
Bas citam malo tekstove o zdravlju i tome sta bi sve trebali uciniti za sebe u novoj godini (jer, svi idemo na dijetu od prvoga, biti cemo bolji od prvoga, sve od prvoga... samo da odgodimo... a onda se napijemo, prespavamo prvi i cekamo iducu godinu). Ima pametnih savjeta, npr. prestanite konacno pusiti, upisite neki novi tecaj i sl. medjutim svako malo naletim na "savjet": SMRSAVITE.
Halo?
OK, jasno mi je da je sve vise pretilih ljudi i da je prekomjerna tezina problem sve vecem broju ljudi. Razumijem da zivimo nezdravo i da je problem odrzavati idealnu tezinu. Medjutim, zasto svi zele smrsaviti?? Zasto bi svi trebali smrsaviti?? Pa nemamo svi probleme sa prekomjernom tezinom. Ima nekih koji su dapace sasvim solidno gradjeni, ali sto je najgore: ima i onih koji su zbog te navale reklama "smrsavite, necete stati u najnoviju Karl Lagerfeldovu kolekciju za anoreksicne" - stvarno poceli prekomjerno mrsaviti. Ponekad mi padne mrak na oci kad vidim neka izgladnjela lica djevojcica koje ne gladuju zato jer nemaju za jesti - nego zato sto je to moda. Zato sto misle da moraju tako izgledati ne bi li bile "lijepe".
Ponekad mislim da bi se svjetske zdravstvene organizacije trebale osim duhanom i ostalim zagadjivacima, pozabaviti i marketinskim zagadjivacima: onima koji stvaraju mentalne ovisnosti o bolesnom stanju tijela kako bi ono stalo u neprirodni oklop uskih hlaca i majica.
Usput, zakaj se Don Anto ne bavi isto i takvim problemima - moze pricati o natalitetu i gomilama malih Hrvata koliko hoce, no anoreksicno "lijepa" 100% cista Hrvatica - nece roditi nikakvog Hrvata.
Ali o toj temi drugi put.
Jeste li probali kada? Ja iskreno, nisam. Pazim na cipele, dovoljno su mi ponekad zamazane da ih jos i
sam uneredim. I na koncu - cemu? Sta dokazujemo? Da nam je mlaz jaci od vjetra? No, koliko god jak bio, na koncu ce oslabiti i onda neminovno zeznemo stvar.
Ista stvar je i u poslu. Jedna od uzrecica koje se sjecam iz djetinjstva (i koja se vise puta potvrdila kao ispravna) mozda najbolje ide uz ovu temu, a to je: "Ne mijenjaj krivu Drinu". Naravno, varijacija na temu ima iz svih krajeva, no poanta je jedna: mijenjaj sta ima smisla - ostalo ne diraj. Medjutim, jos uvijek ima ljudi koji misle da im je mlaz jaci od vjetra i da ce takav ostati zauvijek. Vec se dulje vrijeme natezem sa nekima koji jos uvijek nisu i ne zele shvatiti da je doslo do nekih promjena i da je to za opce dobro. Dapace, upravo tima koji se najvise bune, te promjene idu na ruku i stoga mi je njihov stav potpuno nejasan.
Negdje sam procitao da ce na promjenu (vjerojatno cu malo fulati brojke, no nije bitno) unutar svake sredine oko 10% ljudi na prvu loptu reagirati pozitivno, 10% negativno, a 80% ce brundati, ali ce promjenu ipak s vremnom prihvatiti. I naravno, cijela teorija kako se ophoditi sa tih 80% ljudi (objasnjavati im, ohrabrivati ih, ukljuciti ih u proces odlucivanja, bla, bla...). Uglvanom, cijela teorija, kad ju se malo pogleda, svodi se na teoriju "kako djetetu objasniti da pojede brokulu". I onda si mislim: pa kaj 80% ljudi ima u glavi sklop djeteta iz vrtica?? I zar je 10% totalno tupavo da ne moze skuziti da je promjena nuzna?? Zar imamo 90% ljudi ima glavu samo zato da im kisa ne pada u zeludac??
Jedini problem je sto je dio od tih 10% "stabilnih" i u rukovodecoj strukturi i sto svojim "tradicionalnim" stavom koci napredak svih, ubija napore onih 10% koji vuce i postavlja ledja za ostalih 90% i na koncu uvjetuje da najbolji najcesce odlaze iz firme.
Fuck, petak je, trebao bih biti bolje raspolozen. Ali nisam jer cekam odgovore na par mailova jer je par likova iz najmnogoljudijeg "80%" razreda opet zaribalo stvar. Sto bi Djole Balasevic rekao: "Jebo ih voz koji ih donio".
Jucer sam cijeli dan proveo na sastanku koji je trajao od 9 u jutro (u drugom gradu - krenuo sam od doma sat ranije), do 21:30. Maratonac. OK, bio je bitan, bio je koristan, bio je i zanimljiv na momente, cuo sam puno dobrih stvari, rucak je bio super... no sve skupa bi brat-bratu stalo u jedno 6 sati maksimalno (sa pauzama). Ali ne, mi smo odvalili 12,5 sati(!).
A zakaj? Zato jer sam skuzio da je ponekad (kao i u slucaju sa "bitnim" poslovima) bitnije koliko radimo nego kako radimo... a da ne velim da se ponekad iz vida izgubi ono najbitnije sta zapravo zelimo postici, odnosno svemoguce zakaj (radimo to sto radimo). U prijasnjoj firmi je sefu bilo bitno da smo na poslu "od do", no nije pitao sta smo zapravo u to vrijeme napravili. Sef iznad njega je imao naviku paradirati izmedju radnih mjesta kao duh i pamtiti "prazne stolce". Kad bi netko dosao traziti povisicu, prvo pitanje bi bilo "a gdje ti sjedis?". Ako je zapamtio da je tvoje radno mjesto cesce prazno nego puno - bolje da nisi ni dosao, bez obzira sto si mozda odvalio hrpu prekovremenih na terenu ili drugoj lokaciji ili na sastanku... i da ne nabrajam.
Taj tip je, da ne bi bilo zabune, bio zapadnjak - ne nase gore list. Odrastao je u trulom kapitalizmu gdje je novac mjerilo svega i zato mi je bilo posebno cudno sto nije shvatio jednu bitnu komponentu cjelokupnog procesa: efikasnost. Mislim, mozes ti ponekad sjediti "od do" na stolcu, ali (pod uvjetom da radis neki iole kreativn posao, a ne na salteru), ali ima dana kad ne ide, ima dana kad ide. Ja sam se bavio programiranjem i bilo je dana kad nisam napisao ni slova, dana kad nisam mogao ni razmisljati o programu - a s druge je bilo dana kad nisam mogao prestati raditi dok nisam zavrsio posao. Da, ponekad sam radio i po 16 sati dnevno (zvuci nemoguce, ali jesam - blagodat/prokletstvo rada od doma, pogotovo kad u istoj sobi imas krevet i racunalo - falili su mi je jos samo frizider i wc). No, kad se sve zbroji, radio sam i vise od prosjecinih 8 sati dnevno - no ljudina od sefa bi u mom slucaju zapamtio prazan stolac bar 1x tjedno. I objesi macku o rep efikasnost, rezultate i sl. KPI-eve kad je njemu samo bitno da su mu vojnici na broju (pardon, zaboravio sam napomenuti da je tip u mladosti bio vojnik - to mozda objasnjava neke stvari).
Eto, sad mi se desava da imam likove koji ostaju dugo na poslu da ostave dojam, koji vode duge i beskorisne sastanke da impresioniraju sefove... a ja koji se borim da sve napravimo jednostavno i efikasno ispadam ponekad cudak.
No, boriti cu se i dalje - ne ostaje mi se cijeli dan u uredu. Imam doma zenu i kcer koji imaju vise prava na moje vrijeme od glumaca u firmi.
I za kraj jedno pitanje koje sam negdje procitao i koje me natjeralo da se zamislim: "Da li je ikada itko na samrti zazalio sto nije proveo vise vremena u uredu?"
Moram priznati da se ponekad iznerviram kada gledam kvizove poput "Milijunasa" u kojima na vidjelo izadje sva "moc" naseg skolskog sustava na kojega smo u socijalizmu bili jako ponosni jer smo za razliku od "fahidiota" na zapadu imali ljude sa sirokom obrazovanjem. Isto tako, zgrozim se nad likovima poput gospodina Zeljka Jaraka, inzinjera iz zagrebacke Gradske uprave koji je eto, zapeo vec na prvom pitanju, no najvise se iznerviram (u stvari, bolje reci iznerviramO - moja zena se jos vise uzruja od mene) kada takvi i slicni likovi ipak odu kuci sa kojih 32 ili vise tisuca kuna. I onda je naravno prva reakcija - pa idemo i mi na taj kviz! Ako mogu ovak neuki, mozemo i mi.
Medjutim, zelja brzo popusti. Ono, kaj ako necemo znati odgovoriti na neko banalno pitanje koje zna pol drzave (npr. s koliko se karata igra Tresete... nekome je to banalno kao meni broj karata u Beli, ali eto - ne znam), kaj ako ovo, kaj ako ono... i na koncu ne odemo. A bedasti, poluobrazovani, bahati i slicni i dalje zaradjuju.
A zasto? Pa jednostavno - nije ih briga. Ne znaju koliko ne znaju i na ono malo su itekako ponosni. Cijene svoje malo znanje vise nego mi svoje veliko (sto je uostalom logicno - sve cega je malo je na cijeni) i koriste ga nemilice, dok mi svoje cuvamo za tko zna koga. I onda si mislim - pa neka nam. Tko nam je kriv, prilika je tu, treba samo otici i pokupiti nofce, no nas je sram.
I onda se pitam - cemu nam sve to znanje kad ga na najjednostavniji nacin ne znamo naplatiti?
Danas je mom starom bio rodjendan.
No, ako mislite da cu sad opisati jedno idilicno obiteljsko okupljanje uz bogatu trpezu i sjecanje na to kako smo mi nekad bili mali i balavi, a oni nas svemu ucili - onda se se prevarili. OK, da odmah napravim odmak i od druge krajnosti - nije da nemam obitelj, nije da su mi roditelji rastavljeni, nije da su kruha gladni... nista od toga. Oni postoje u jednom drugom gradu, zive prosjecan zivot u odnosima koji nisu najidilicniji, ali "u braku brzo nestane ljubavi, a ostane postovanje" (citat by my mama), redovito mi jednom mjesecno posalju SMS sa kurtoaznim pitanjem "kako smo i pozdrav svima", ja kao dobro odgojeni sin ljubazno odgovorim "hvala dobro, pozdrav svima" i to je to. Izgleda da je i u odnosu mojih roditelja i mene takodjer odavno nestalo ljubavi, a ono sto je ostalo je... pojma nemam sta. Navika.
Opet, da ne bi bilo zabune, nisu oni losi roditelji. Osigurali su mi sve sto su mislili da ce mi trebati, trudili su se izvesti me na put koji su smatrali pravim, ucili me onome sto su mislili da ce mi trebati i pokusali me odgojiti onako kako su smatrali da treba: postuj roditelje, postuj starije, postuj obitelj. Izmedju ostaloga. Medjutim, ono sto im zamjeram je sto su sve radili onako kako su oni MISLILI da treba, a na moje zelje se nikada nisu obazirali. Nikada me nisu SLUSALI. A to je sve sto sam htio. S druge strane, svako odstupanje od "zadanog" puta je bilo vrlo nepozeljno i okarakterizirano kao los odgoj, bezobrazluk, adolescentska glupost, neznanje... Na koncu sam dogurao do toga da sam, uz zavrsen fakultet i postdiplomski nasuprot njihovom pokusaju studiranja, uz posao i polozaj koji su oni smatrali rezerviranim za neke druge i bolje, uz brak u kojem sam za razliku od njihovog sretan i jos uvijek nije presao u fazu "ostalog postovanja" (i nadam se da nece) - bio proglasen "propalim slucajem" (by my tata, prije par godina) uz komentar da od mene nikad nsta nece biti.
Na koncu konca - u pravu je. Nisam postao ono sto su oni mislili da bih trebao postati. Ne ponasam se onako kako su me oni "odgajali". Ne cijenim svoju primarnu obitelj. Dapace, potpuno sam se izdvojio i kontakte sveo na minimum.
A zasto sve to? Jesam li bahat, neodgojen, grozan, glup...? Pa ne znam, mozda. Ovisi koga pitate. Ja sam od svojih roditelja ocekivao samo jedno: podrsku. A od cijele obitelji isto tako samo jedno: ne zabadajte mi nos u privatni zivot. Samo to. No, to je bilo jako tesko ispostovati.
Zato sam otisao od kuce, zato sam mozda i postigao vise nego drugi jer me pored svega gonio i inat, zato ni sa kime od njih gotovo i ne razgovaram, zato sam sada okruzen tek malim brojem ljudi od kojih u "obitelj" ubrajam samo zenu i kcer.
Jesam li zbog toga nesretan ili hendikepiran? Mozda. Volio bih ponekad i ja biti neciji sin, volio bih moci razgovarati sa roditeljima na nacin na koji djeca i roditelji razgovaraju. Ali iako su zivi i svega parsto kilometara udaljeni od mene - ipak se ponekad osjecam kao da nemam nikoga osim dvije najbitnije djevojke u mojem zivotu: zene i kceri. I sretan sam do neba sto ih imam.
Stari, sretan ti rodjendan.
I to je to.
| < | listopad, 2008 | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
| 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
| 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
| 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
| 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | ||
Mentalne vratolomije iliti sto na umu to na tastaturi.
Tu dodje ono od Rode.
Borg i ostalo
1
2
3
<$TekstBoxa$>